Mala ŠUMA Fikcije

Jezik ne služi samo za označavanje stvarnosnih pojava, on omogućava da se izrazi i ono što je van njih: ljudska (ne)volja. Ta jednostavna spoznaja odavno postoji. Ako i jesmo u jeziku zarobljeni, on je potencijalno beskonačan.

Tako se na plakatima na demonstracijama ostavljaju zahtjevi koji u referencijalnoj stvarnosti tog određenog društva ne postoje, ali čije se ispunjenje, a samim tim i postojanje, u bliskoj budućnosti smatra ne samo neophodnim nego i vrlo mogućim. U suprotnom se ne bi ni protestovalo.

Tako se na blogovima i forumima mnogo raspravlja, svađa, strastveno komentariše, i, u svakom slučaju, pametno i intelekualno misli. Najvažnije oruđe takvih mislioca i komentatora jesu informacija i činjenica. Na drugom mjestu se nalazi interpretacija istih.

Pretpostavite da pojedinac ili grupa ljudi sastavi razglas da će se na određenom mjestu i u određeno vrijeme održati demonstracije. Razglas pukne, ljudi se odazovu i okupe u dotični trenutak.

Pretpostavite da se niko nije potrudio da sastavi te, u referencijlnoj stvarnosti nepostojeće, ali potencijalno i nužno ostavrive produkte ljudske volje, nazvane ZAHTJEVI. Čak ni ti komentatori i mislioci.

Da im nije ponestalo jezika?

Dalje možete sami zamisliti.

"Svojim brbljanjem mi obrazujemo samo brbljivce." Jean Jacques Rousseau

Stražnji ulaz u Kantonalni sud. Djevojčica se penje prema kontradiverzionoj kontroli i zastaje. "Mama! Mama!" Žena u crnom se okreće i glavom trza, pokušavajući da ugleda kćerku kroz gomilu dolazećih i odlazećih ljudi. "Mama, ključevi su mi u džepu! Kljčevi! Ne znam gdje da ih stavim!" Na mamin pokret glave djevojčica odluči proći. Biiiiiiip. Stoji na mjestu i gleda u policajca tačno ispred sebe. Njegov pogled visi u zraku. Biiiiiiip. Ona dva muškarca iza nje užurbano ulaze u hodnik. Biiiiiiip. Policajac prebacuje težinu na drugu nogu.

Krenule su dalje. Soba broj 31? "Oprostite, možete li mi reći gdje je soba 31?" "Prvi sprat, niz hodnik prizemno." Popele su se uz stepenice. I stale. Dva hodnika. Kuda? Izabrale su desni. Opet stepenice. Kuda? "Mama, onaj drugi hodnik je vodio nekud niže... Vjerovatno je taj." "Oprostite, soba broj 31?" "Niz stepenice pa pravo." Sišle su. Opet dva hodnika. Lijevo i desno. Kuda? Krenule su desno, zaokrenule lijevo, pa opet desno. I stigle. Uski prolaz. Ćošak. Jedna narandžasta sijalica koja visi na stropu. Dvije pokvarene stolice, karton. I vrata sobe broj 31. "NAPOMENA. Strogo se zabranjuje ulaz strankama bez nadležnog sudskog poziva."

Vraćaju se. Na ulazu još veća gužva. Već je podne. Policajac šeta tamo - vamo i pilji u svoje cipele. Ispred konradiverzione kontrole. Biiiiiiip. Momak krupnih razrogačenih očiju i blagog lica zastao je ukočeno na mjestu. U rukama drži dvije kutije pice. Zblanuto bulji ispred sebe. "Molim vas, soba broj 31?"

Pitam se da li je u ovoj burnoj paklenosti nemoguće izbjeći razne komentare i mišljenja. I kako je neobično potrebno reći nešto strašno pametno. Ili provokativno.

Na jednom mjestu čitam kako se, blago rečeno, kritikuju svi koji vide prednosti u ovako lopovlukskom i obijesnom društvenom "demokratsko" kapitalističkom sistemu. Sloboda vjeroispovijesti, mišljenja? Djeca su djecu počela ubijati, ko još misli na boga, ritual, časopis? Ko ima na umu napornu borbu zagrebačkog "Poleta" koji je u bivšoj Jugoslaviji na jedvite jade uspio ubaciti nešto muzičkog sadržaja i pokoju kritiku tom vrlo sređenom i sigurnom komunističkom sistemu? Pod Titovim pokroviteljstvom masovno stradaju nedužni Nijemci, eliminiraju se svi koji potencijalno predstavljaju opasnost po njegovu političku poziciju ili nametnuti društveni poredak. Ružna riječ, kritička riječ? Grijeh koji se skupo plaća. E tu ne pomaže ni redovna plaća i sigurno radno mjesto.

Šta se dešava kad se u teško dostupnom malom mjestu napravi cesta koja će voditi u neko veće mjesto? Pojavit će se i lopovi. I što je cesta bolja, to će im put biti udobniji i lakši. Treba li ih objesiti za primjer ostalima. To će jednom zauvijek zaustaviti zločine? Iako put i dalje postoji i ne može mu se vratiti trag?

Nedavno mi je rečena primjedba da sve relativiziram. I pitam se: zar je to tako pogrešno? Možda je i dobro da, kad se djeluje, da se djeluje sa blagim osjećajem da ništa ne može biti potpuno ispravno? Sve dok se djeluje, kažem...

Šta se dešava kad se stalno svađate sa osobom s kojom ste u dugoj vezi? Ako imate sreće, osnovnoj temi svih nesuglasica ćete se moći smijati. A ako imate još više sreće, počet ćete izmišljati viceve:

Mujo je opet napravio neku glupost i govori Fati: "Od sutra obećavam da više neću praviti gluposti." Sutradan napravi opet pravo sranje i Fata mu kaže: "Zar nisi obećao da nećeš praviti gluposti više?!" A Mujo će Fati: "Nisam rekao OBEĆAVAM da od sutra neću praviti gluposti, nego OD SUTRA obećavam da neću više praviti gluposti."

Nema tome tako dugo da su otkrili da se svemir širi. Srednjevijekona slika svijeta podrazumijevala je sređen i nesalomljivi poredak sfera, omeđenih granicama, svjetlošću i muzikom. I nije se baš postepeno rušila ta slika sigurnosti: zamislite kako se svijest čovjeka MORALA mijenjati kada se iznenada našao pred ćutljivim i mračnim beskrajem. Da, beskrajem. I tek što se pomirio sa tim, evo opet nekakve granice: jer, ako se svemir širi, znači da mora imati i nekakvu granicu.

Autoput. Još malo pa će granica. Nema gužve, graničar ovlaš pregladava pasoše i u tren oka si u drugoj državi. Pogledaš na karti puteve. Evo, ova crvena linija je granica. Sad sam je prešao. I razmišljaš. Ali gdje tačno sam je prešao? Je li baš kad sam prolazio kroz rampu? Ili možda malo prije? Kako oni crtaju te linije? I kako ih uopšte mogu crtati? Voziš kroz pustu ravnicu. Kroz onu istu kroz koju si vozio četiri sata prije granice.

Ideal strpljenja: čekati da ti kurje oko namigne. U stvari, možda bolje reći IDEJA strpljenja. Čekati nešto za šta znaš da nećeš nikada dočekati. Ali stvar je u čekanju. I u tome da mu nema granica.

Svađa. Koji je ovo put? Ma ne znaš ni ti. Nije ti više jasno šta uopšte želiš postići. Toliko si toga ružnog rekla. I ne samo sada. Toliko toga ružnog. Ne znaš zapravo ni da li je sve iskreno. Ili si samo pustila kočnice i ne možeš da se zaustaviš. Ma nije ni to. Toliko toga ružnog. Kako je uopće moguće da još tu stojite zajedno? On se okreće povrijeđeno i odlazi. Eto, ne vidi kako griješi. A koliko je samo griješio. Koliko si samo ti griješila. I odjednom ti sve postane smiješno. Pa šta? Ti znaš da ne možeš povući crtu. Nema tu reda. Pogotovo ne granice.

Dakle, svemir ima granice? Sad je već malo lakše za prihvatiti. Nema veze što nema muzike sfera i svjetlosti, pa tu je granica!

A šta je iza nje?

Onaj ko često putuje gradskim autobusima, tramvajima i trolejbusima, zna kako se radosno dočeka rijetka prilika da ima praznih mjesta za sjedenje. Čim uđeš, brzo preletiš pogledom koja su mjesta slobodna i izabereš ono koje ti se najviše dopada. Nije ti jasno zašto se, pored svih mogućih sjedišta u vozilu, određene osobe smjeste baš na najneudobnija? Izbjegavaš zadnja sjedišta. I ne sluteći, pratiš određen red u biranju mjesta. Možda zato što znaš kakve su to obično osobe.

Gradska moda? Obavezno duga kosa. Šminka. Velike sunčane naočale. Kratke pantalone i čizme, obično na visoku petu. U stvari, važno je samo da se vide čizme. Čak i ako se u njih svašta mora utrpati. Kratke jakne, po mogućnosti iznad pupka. Ono što slijedi ispod tog prvog sloja, već je pomalo stvar nijanse. Ali, kao što se čitav red x - va i y - a može svesti na dvije zagrade rastavljenih faktora, tako se i sve te nijanse mogu svesti na jednu jedinu oznaku: stereotip. Moja drugarica to radije naziva malo drugačije: pičke. Možeš ih primijetiti na svakom koraku. Zauzimaju sva raspoloživa mjesta za što veću eksploataciju svojih derivata i ekstremiteta. I ti otprilike već nazireš neki red u tom rizomu. Zna se ko voli zadnja sjedišta.

Tek udata žena uzima pletivo. Otvara vrata kuće, stavlja stolicu na prag i čeka. Muž se vraća kući i zaobiđe je. Ona ga ostavi.

Drugi muž učini istu pogrešku. I njega ostavi.

Treći muž je nabije nogom. E, taj joj valja.

Kad ima prilike, svako sebi bira mjesto.

"Daj meni kesu." Već se smrklo. Magla se spuštala i kad su kretale; sad, kad se vraćaju, sve je na svom mjestu: osvjetljenje  ružno, oskudno i narandžasto, zrak smrdi, auta skviče. E da, neka. Samo da su izašle. Sve je bolje od onog. Ćute.

Nije baš dobro jela danas. Nikako da proguta ono što joj je već u ustima. Nagonski joj je htjela malo podići jastuk. "Ma i juče je u ovom položaju jela!" Dobro, ućutila je. To je samo njen nagon. Rana na lijevoj nozi se već skorila. Nije od ležanja. I dok je bila zdrava, na tom mjestu ju je nešto boljelo. Sad su joj sestre stavile jastuk ispod noge. Strah je da je ne zaboli, kaže. Nije mogla spavati od straha da je ne zaboli.

"Ne može je boljeti. Nema osjećaja na toj strani tijela. Bože." Opet ćutnja. Idu jedna do druge. Jedna u ruci drži kesu sa suđem, druga cigaru. Uskoro ju je ispušila i bacila čik.

I evo. Počela je. Prvo se čuje slabo šmrcanje, neko čudno mljackanje, a onda i uzdasi. Plače. I šta sad? To je i čekala. Samo se nekako bojala toga. Šmrc. Šmrc. Vidi kako idu istim korakom. Mljac. Šmrc. Uzela je maramicu. Skida rukavicu. Ruka joj traži njenu. Sad je uzima pod ruku. Šmrc. Šmrc. Šmrc. Mljac. Haaaaah. Kako je tiha. To i jeste najgore. Zašto sad eto plače. Kao da ju je prvi put vidjela u onom stanju. Šmrc. Šmrc. Mljac. Šmrc. Sad je već iritira. Kako je to može iritirati? Zar ona ne osjeća ništa? Osjeća, ali ne to. Nešto je i nju pritisnulo, ali ne to. Hoće da se otarasi toga. Mljac. Mljac. Hhhh. Šmrc. Ah. Hoće li prestati više. Šmrc.

Neka ljudi plaču kad ih niko ne vidi. I ne čuje. Ovo vlažno mljackanje je nepodnošljivo. Šmrc. Mljac. Mljac. Šmrc. Nije joj padalo na pamet da išta kaže. Pa šta da kaže uopšte? Pomislila je kako ona obično plače sama. Nije lijepo vidjeti lica ljudi dok gledaju kako plačeš. Šmrc. Šmrc. Šmrc. Nije pomaknula glavu dok je stupala naprijed. Samo pravo gledati. Šmrc. Samo pravo. Mljac.

Eno onog puta. Vidjela ga je i prošli put. Osvjetljenje nije narandžasto, nego bijelo. Pada na asfalt tako da se ovaj čini mokrim. Kako bi rado skrenula. Na taj puteljak. Neopisiv osjećaj slobode pomiješan sa tjeskobom. Pomisli da nikud ne vodi. Samo da mi se otrgnuti. Šmrc. Šmrc.

Silaze niz stepenice. Još malo pa su stigle. Opet idu istom nogom. Mljac. Šmrc. Kao da su se zalijepile jedna za drugu. Još malo. Šmrc. Još malo. Izašle su na cestu. Sad već nije tako mračno, sad je narandžasto. Šmrc.

Šmrc. Šmrc. Tiho.

Šmrc. Dobro je.

Prestaje.

Ubrzala je korak. Kasni 10 minuta. To znači da će ih čekati oko 15 minuta. Nikad niko od njih nije došao na vrijeme. Za svaki slučaj je požurila. Iako se i sama nadala da će prva stići. Došla je do trga i još izdaleka vidjela da ih nema. Nekako joj je laknulo i sjela je na prvu slobodnu klupu. Samo da joj se neko ne privali. Izvadila je cigarete iz tašne i zapalila jednu. Još dok je ispuštala prvi dim, shvatila je da joj ne godi nikako. Ali sad je nije mogla ugasiti. Nije ni sama znala zašto. Trudila se da dokuči razlog potrebi za cigaretom kad sjedi negdje sama. Bila je svjesna da ne osjeća neku naročitu želju za njom. Valjda joj je davala nekakvu neobičnu sigurnost. Kako, to ni sama nije mogla da shvati. Zar će prolaznici koji je budu vidjeli sa cigarom nagonski zaključiti da ona ne sjedi tu sama bez cilja, bez tačno određenog razloga? Da ona samo nekoga čeka? Bože, pomisli, šta to ima u samoći da je se tako stidim? Iznenada se nečega uplašila. Ali ona nije sama. Evo još malo pa će joj stići drugarice i ide sa njima na kafu. Eh da... Na kafu... Sad će se njih tri ritualno izljubiti. Ona će reći kako je jednoj lijepa nova jakna, a kako drugoj divno stoji crvena boja kose, koju je taj dan ofrabala. I možda kasnije primijetiti da je to zaista tako. Krenut će s naročitim entuzijazmom da potraže mjesto na kojem nikad dosad nisu bile i koje će im se jako svidjeti. Gdje će biti puno ljudi, ali njima zanimljivih i neobičnih. I kao i svaki put će završiti u istom kafiću kojeg posjećuju po dva, tri puta na dan. Neko je jednom rekao da treba pod hitno mijenjati mjesto izlaska ako te konobari i na ulici počnu pozdravljati kao rod rođeni. Sjetila se toga, ali ovaj put joj nekako nije bilo do smijeha. Imat će prilike da se sita issmije dok bude sa njima najmanje dva sata sjedila na istom mjestu. Iako joj ni tad neće biti ništa smiješno. Brzo je otresla te misli. Cigara joj je izgorila a da je ni tri puta nije prinijela ustima. Bacila je čik, sad bi i one trebale stići, 10 minuta je prošlo. I odjednom osjeti ogromnu potrebu da ustane i ode. Da luta ulicama. Kad to samo ne bi bile ove ulice. Gledala je u jedan kafić preko puta i zamišljala kako ulazi u njega i sjeda sama za sto do prozora. Evo već je opet izvukla cigare iz torbe. Konobar dolazi i pita je šta želi popiti. Kafu, naravno. Konobar se udaljava. Sad računa koliko vremena može sjediti tako a da svi misle kako ona nekoga čeka. Možda čak 20 minuta? Ponovo otrese misli i utonu u čudnu tromost. Kad bi samo mogla nekako... Ma ne zna ni sama više. Poče gledati prolaznike. Eno ona žena negdje žuri, vidi kako brzo hoda. Blizu klupe na kojoj je sjedila jedan momak je stajao i nešto tipkao na mobitel, sigurno je nekom javljao da je stigao i da čeka. Još nije ni završio kad mu priđe drugi momak sa ispruženom rukom za pozdrav. Odoše. Ćute li oni ikad? Često je imala dojam kao da je kućni pas koji se svaki dan malo pusti s lanca. Da, pas... Kad bi imala psa, mogla bi ga šetati i izvoditi. Sasvim sama. Bez cigara. Bar bi psu ove ulice bile nepoznate i široke. Ali evo ih, dolaze. Jesu li to namrštene ili joj se čini? Izvinjavaju se, kao i svaki put, što kasne. Nij problem, nisam vas dugo čekala. Kuda ćemo, upitaše. S velikom mukom je ustala. Krenule su.

To je čudo jedno koliko ljudi može da stane u trolejbus. I ti pokušavaš ne gledati ni u koga. Samo ti to nekako teško pada. Zamisliš se i pogled ti se ukoči tačno na nosu žene koja stoji do vrata. Ali dobro je, ona to nije primijetila. Evo upravo se sprema da izađe. I šta ćeš sad? Baš ti je prijalo blejati u taj nos. Tromo se okrećeš prema prozoru ne bi li se isti osjećaj ugode pojavio gledajući kroz njega. Uzalud. Ma nije ni do prašine i prljavštine koja zaklanja svaki pogled. Nije ni do toga što si već toliko i toliko puta vidio to pored čega trolejbus prolazi. Pokušavaš usredotočiti se. Misliti na nešto prijatno, ili bar praktično. I ubrzo se uhvatiš kako uporno čitaš onaj natpis na stepenicama i čudiš se kako je pismeno napisan. Kao da niko osim tebe ne zna da se negacija glagola piše odvojeno, osim u slučaju izuzetaka. Zavrtiš glavom u negodovanju i pogled usmjeriš ka podu. Sad vidiš par zaista ružnih čizama, bijelih sa crnim koncem i džonom, špicastih, sa nekim neodređenim ukrasom pri vrhu. Ne želiš to, ali nešto te vuče da pogled usmjeriš uvis i požališ istog trenutka što si to uradio. Ali ne skrećeš ga. Opet se tromo zablejiš, ovaj put u žarko crvena i sjajna usta djevojke. Zapazila je da je gledaš, ali ne možeš da odvratiš pogled, eto opet onog osjećaja ugode. Sad već i ona gleda u tebe. S gađenjem se otrgneš toj blesavoj ugodi i zatvoriš oči. E... Sad je dobro. Sad ne gledaš ni u koga. Ali... Sad vjerovatno gledaju tebe... i čude se što si zatvorio oči. Možda će pomisliti da si pospan? Jesi li uopšte pospan? Ne znaš je li do vožnje i pretjeranog grijanja u vozilu ili do toga što si, eto, samo zatvorio oči. Evo sad će tvoja stanica. Nasmiješiš se. TVOJA stanica? Zamisliš kako sigurno svi tako nazivaju stanice na kojima izlaze i ulažeš silni i neobjašnjivi napor da dokučiš ko na kojoj stanici izlazi da bi znao koliko ljudi pripada koja stanica. Opet se nasmiješ, sad skoro naglas, toj gluposti. I evo već trebaš izaći. Guraš se između ljudi da stigneš na vrijeme do vrata. Tako. Sad si spreman da izađeš. I ugledaš svoj odraz u prozoru. Malo prljav, jako nejasan, ali opet si zadovoljan njime. Pomisliš šta te čeka kad stigneš kući i odjednom osjetiš silni umor. Okreneš se još jednom i pogledaš posljednji put u onu djevojku sa bijelim čizmama. Na kojoj li stanici ona izlazi? Vrata su se otvorila. Izlaziš i udišeš vazduh.

U Velikoj Britaniji nedavno je donesena odluka o organiziranju kursa za stajanje u redu nepristojnim studentima iz inostranstva. Gužva koju su pravili na autobuskim i sličnim stanicama Britancima je bila nepodnošljiva, i jedino šta su mogli jeste upućivati ljutite poglede, više od toga nije dopuštala pristojnost. Red...

Općinski sud. U sobi broj 17 stoji žena da ispuni zahtjev. Treba joj papir. Službenik koji sjedi pred njom odogovara da nema praznog papira. Žena se okreće, može li joj neko dati jedan papir? Ako izađe iz zgrade da ga potraži, opet će morati prolaziti proceduru pri ulasku: provjeravanje tašne i prolazak kroz gužvu. Pomisli na bolesnu majku i u trenutku se sjeti posljednjih sedam mjeseci patnje. Treba joj taj zahtjev. Ma sad joj treba samo papir. Na izmaku je snaga... Imali li iko papir? Ne. Imate li vi jedan papir? obrati se ženi koja je upravo sa šolicama kafe ušla u sobu boj 17. Imam, ali u kancelariji mi je. Na drugom spratu... Ljudi su čekali ispred sobe broj 17 da dođu na red. I svađali se oko toga ko je prije koga stigao, ko ima pravo na koje mjesto u redu.

Dva mladića susreću jednu babu na ulici. Odluče je opljačkati. Ona ne želi dati novac. Poliju je benzinom i zapale. Uhapšeni su.

Jedna djevojka se posvađala s momkom. Izbode ga nožem, leš sakrije u ormar i zaključa ga. Dezodoransom pršće po cijeloj kući kako se ne bi osjetio smrad leša i odlazi. Uhapšena je.

Žena u sobi broj 17 dobila je papir. Službenik uzima zahtjev i uredno ga sprema u fasciklu. Šolice kafe stoje prazne na njegovom stolu. Ljudi čekaju i upućuju ljutite poglede službeniku i jedno drugom. Pola 12 je. Vrijeme je za pauzu. Vrata sobe broj 17 se zatvaraju. Ljudi i dalje čekaju u redu.

Dva mladića i djevojka čekaju suđenje.

U Općinskom sudu sad je pauza.

Takav je red.